subota, 5. ožujka 2016.

Pjesme ljubavi





Savo Škobić:

KAD GLEDAM TVOJE OČI
 (pjesme ljubavi)

Izdavač
Knjižara “Žiravac” Požega


Urednik, lektor i recenzent
Dijana Inđić–Milošević, prof.


Dizajn korica
Dragan Škobić


Fotografija korica
Mirsad Mujanović


Fotografija autora
Svetlana Novaković


Štampa
Knjižara “Žiravac” Požega


Tiraž
300


Požega, 2015.


Savo Škobić:
KAD GLEDAM TVOJE OČI
 (pjesme ljubavi)


                          Malena, ti znaš...


DANAS SLUŠAM „FOSILE“

Danas slušam „Fosile“, čitam Kapora
podijeliću rado sa pticama sreću
sve što radim biće bez mnogo napora
na dnevne probleme ni da mislim neću.

Skuhaću večeru i čaj ohladiti
a možda će neko i da mi dođe
nešto ću pisati, roman obraditi
u miru će tako i dan da prođe.

Noću je sve bolje i ljepši su zvuci
prelijepo je nebo kad su ljetne noći
možda ćemo opet sa rukom u ruci
kao prije mila mi za srećom poći.

Naći će nas zora kao nekad davno
da sa malo hljeba mi hranimo ptice
odmaštati ovo to je jednostavno
sve dok u mislima milujem ti lice.

Znam da će me brzo stvarnost probuditi
i da će problemi sami da izmile
valjda ću ih jednom moći prebroditi
do tada ću mila slušati „Fosile“.

Višegrad, 7. avgust 2013.


KAD KAŽEM ŽENA

Kad kažem žena mislim na ljubav
na drhtaj srca i treptaj oka
na njene oči, zagrljaj ubav
na osjećanja lijepa, duboka.

Kad kažem žena na pjesmu mislim
na kolorit glasa i arije
i taj stas mogu samo zamislim
Grkinje slavne Kalas Marije

Kad kažem žena mislim na plamen
na iskru koja iz oka krene
na volju čvrstu ko kremen kamen
dušu i snagu voljene žene.

Kad kažem žena mislim na svijet
i na ina naša pokoljenja
svaka žena zaslužuje cvijet
i da pred njom padnem na koljena.

Kad kažem žena mislim na majku
na njene oči tople i blage
dok mi je praštala grešku svaku
na njene ruke nježne i drage.

Višegrad, 8. avgust 2013.



I MENI ĆE NEKO ČITULJU DA PIŠE

I meni će neko čitulju da piše
par biranih riječi i pozdrav posljednji
možda će i nebo plakati kroz kiše
o mrtvima zna se, budimo dosljedni.

I ne pominjite moje loše dane
moja posrnuća i noći bez kraja
kad su ludi mozak popile mi vrane
napravih od sebe papirnatog zmaja.

Jeste imao sam ja zonu sumraka
dok nesretna ljubav podera mi grudi
a onda je došlo i vrijeme uzmaka
ja dopustih nadi da mi se probudi.

Poslije sve je lijepo maštovito bilo
muze su me nježno u nebo dizale
pa mi se i gnijezdo prodično svilo,
a jedna drugu su ideje stizale.

Jer treba po dobru pamtiti čovjeka
sačuvati ono najbolje u njemu
ostalo nek nosi zaborava rijeka
bićemo vam dragi u snovima, u svemu.

Višegrad, 8. avgust 2013.


KADA VEČE PADA

Tiho pada kiša, a i veče pada
u ludoj su trci ko će prije pasti
na ulice puste ovog starog grada
i koje će više donijeti radosti.

Da l' će veče stići da dvoje sakrije
što se ispod vrbe krišom nježno ljube
il će kiša prije bašte da zalije
da ljudi ljetinu svoju ne izgube.

Kada veče pada tad se pjesma čuje
veseli se malo narod napaćeni,
a kišne im kapi na prozoru bruje
glasovi su njini vinom pozlaćeni.

Jedan djevojčurak da potrči želi
kući mora stići dok ne padne veče
ali kiša pada, to je ne veseli
lijepo joj je bilo sad je puna sreće.

Po gradu se već i prozori pale,
a pijana pjesma glasnija je sada
i male su ptice odavno zaspale
tiho pada kiša, a i veče pada.

Višegrad, 9. avgust 2013.


POLJANA

Ispred moga rodnog doma bila je poljana
na poljani dvije kruške, stare divljakuše
komšinice kafu pile svakog bijelog dana,
a kruške su poslužile i veš da osuše.

Mi dječaci tu smo rado igrali se lopte
vikali smo cio dan: dodaj, lacaj, šutni, gol,
a kad na veš lopta padne grdne li strahote
tada bi rado da bježimo na Sjeverni pol

Rađale su kruške dobro al nekako redom
u godini rodi jedna, a druga sljedeće
i komšijski tu se fešta u godini jednom
tad se složno pije pjeva i jagnje okreće.

Buket lijepih uspomena sa poljane nosim
divne slike zavičajne na srcu mi leže
i komšiluk imao sam sa njim se ponosim
pa kad mislim ja o njima u duši me steže.

U mom je gradu sada sve mnogo drugačije
skoro da ništa nije kako sam ostavio
čovjek bi da plače i dođe mu da se smije
sred poljane neki čovjek kuću napravio.

Višegrad, 10. avgust 2013.



NEK NE BUDE SAMA

Uvijek nekog negdje nešto tiho boli
il mu tuga neka već razdire grudi
uvijek neko nekog tajno jako voli
šta možemo sada mi samo ljudi.

Čovjek se na boli prelako navikne
potisne duboko njih u svoje srce
čeka da mu zadnja tu nada iznikne
i da ga ozari kao Zemlju Sunce.

Najteže nam boli i gorak prati plač
kao ventil duši da jadna ne prasne
jer lažna je ljubav k'o ledeni mač
sve će učiniti  da nam nada splasne.

A gdje nema nade nema ni života
svako ljubav svoju mora da sačuva
dok se srcem voli živjet je divota
i tada vam srce ko topovi gruva.

Volite se ljudi i nedajte boli
da k'o crna guja živi još u vama
živite za onog ko vas stvarno voli
ne budite sami, nek ne bude sama.

Višegrad, 10. avgust 2013.



KAD SE VOLI ŠTA SE RADI

Komšinica bješe Keka
kad sam mali dječak bio
nisam znao šta me čeka
ja se u nju zaljubio.

Kad se voli šta se radi
u dječačke dane kasne
nismo znali jer smo mladi
za te stvari još nejasne.

Kasnije je bilo lako
mene život naučio
morao sam to polako
dobro sam se namučio.

Najteže je bilo meni 
reći da je volim jako
ona poče da rumeni
vele da i treba tako.

Sad kad nisam na početku
kad me neka dama gleda
okrenem se ja niz rijeku
šta mi vrijedi kad sam deda.

Višegrad, 11. avgust 2013.



DA MI SE BAR NEŠTO I LIJEPO DOGODI

Da mi se bar nešto i lijepo dogodi,
a ne samo snovi što mi razum mute   
Amorova strijela da me bar pogodi,
pa u stare dane da vjetri zašute.

Imao sam toga neću da se žalim,
al ljubavi prave nikad puno nije
samo kad bi ona bar osmjehom malim
dala mi do znanja da je sve ko prije.

Da na njenom nebu moja zvijezda zrači
da nam pjesmu pjeva hor ptica sa grane
da uz našu ljubav postajemo jači
i da hrabro složno gazimo zabrane.

Ali toga nema nisam ja te sreće
Zato se lagano ja mirim sa time
i ne idem onom ko me više neće
u samoći ja ću pisat svoje rime.

Ako ikada se šansa mala pruži
da iz pepela se feniks ptica rodi
pa jednom i mene da sreća posluži
da mi se bar nešto i lijepo dogodi

Višegrad, 12. avgust 2013.




KAD GLEDAM TVOJE OČI

Vidim davna jutra u očima tvojim
i proljeća burna koja vrijeme nosi
milovah ti oči ja očima svojim
i taj nosić dragi što svemu prkosi.

Dok u mojim venu i posljednje noći
tvoja jutra traju Sunce ne zalazi
radujem se mila, znam da sve će proći
pa proći ću i ja k'o što sve prolazi.

Sve dok si u meni ničeg se ne bojim
i dok te nalazim u jutarnjoj rosi
dok k'o magla miliš u rimama mojim
i moji su prsti još u tvojoj kosi.

Samo se nasmiješi za tobom ću poći
za osmjehom krećem put nebeskih dveri
ostaviti život ja ću i to moći
pa neka ga žive sebirade zvijeri.

Vidim davna jutra u očima tvojim
dok u mojim venu i posljednje noći
sve dok si u meni ničeg se ne bojim
samo se nasmiješi za tobom ću poći.

Višegrad, 13. avgust 2013.




STARO PISMO

Prevrćem ja sinoć neke stare slike,
a sjećanja vriju u očima iskre
za razgalit dušu dobre su prilike
uspomene pupe kao riblje ikre.

Otkuda se nađe u toj snova hrpi
zavučeno dobro jedno staro pismo
i srce mi poče bubnjeve da trpi
jer stvarno predugo zajedno mi nismo.

Koverte si sama ti praviti znala
sa lijepom fotkom iz časopisa modnog,
a u pismu grana maslinova mala
nacrtani simbol tvoga grada rodnog.

Krasnopisna slova tebi jako mila
govore o nama iz tadašnjih dana
dok čitam sve tiše čujem svoje bilo,
a na srcu mome prokrvari rana.

Nijemo gledao sam to hartije parče
i znam da ću dugo odbolovat pismo
nisam dao srcu da za tobom plače
jedino mi žao što zajedno nismo.

Višegrad, 17. avgust 2013.


NEPITAJ

Nepitaj otkuda više snagu crpim
i zašto mi smješak ne silazi s lica
naviko sam dušo ovo da istrpim
život prepisujem od bezbrižnih ptica.

Ne pitaj ni kako na ivici stojim
provalije koja silno mami mene
jednostavno više ničeg se ne bojim
oguglalo srce na života sjene.

Ne pitaj me čemu još se uvijek nadam
kada vjetar sve je izmijenjao boje
ja se samo spuštam, čini se da padam
sve dok si u meni nade još postoje.

Ne pitaj ni zašto ja i dalje pišem
kada napisano sve je još odavno
vjeruj samo tako umijem da dišem
da me ljudi shvate to je meni glavno.

Ne pitaj me ništa sam ću da ti kažem
sve što meni leži i sniva u duši
kao i ostali ja sam sebe lažem
dok svud oko mene ovaj svijet se ruši.

Višegrad, 18. avgust 2013.


SLAPOVI

Gledala je bistru sa obale vodu
slušajući kako slapovi žubore
razmišljati ona ne može u hodu
činilo se da joj žubori govore.

Iskrsli problemi srce njeno more
čini joj se da će nebo da se sruši
na pitanja mnoga traži odgovore
dok je rasturaju bolovi u duši.

Nije naučila sama da se bori
sa životom što joj smicalice pravi
mora mislit’ jer joj pod nogama gori
šta da radi kako da to zaustavi.

Al’ najveći problem što je dragi neće
kako da mu javi da ga ludo voli,
ali da ispadne da se ne nameće
nešto čemu neće, moći da odoli.

I dok sluša šta joj žubor rijeke veli
lagano se vraća mir u dušu njenu
neka on je sretan od srca mu želi
ona će se opet radovati svemu.

Višegrad, 13. avgust 2013.


DOBRO MORE, KAPETANE!

Svake noći negdje neka
djeva svoga dragog čeka
da l će doći dok ne svane
dobro more, kapetane!

Čeka jadna brigu brine
da l će dragi da joj stigne
da uplovi njoj u luku
i isprosi njenu ruku.

Slušala je mnoge priče
što sve jedna drugoj sliče
u svakoj luci da on bar
ljubavi jednoj nosi dar.

Sve te priče samo žele
da nju mladu snevesele
ne želi ih ni da sluša
ona se od toga gnuša.

Ne bi mogla da preboli
da joj dragi drugu voli
čekat' će ga dok ne svane
dobro more, kapetane!

Višegrad, 18. novembar 2013.



TI SI LJUBAV SAMA

Ljubav ti je ime i tvoje prezime         
kad ideš kroz maglu na ljubav mirišeš
u kasno proljeće ili u sred zime
graciozno rukom suzne kapi brišeš.

I sve ti je ljubav, trepavica drhtaj
ta iskra u oku kada me pogledaš
blagi smješak kao večernji smiraj
il kada se tiho ti snovima predaš.

Ljubav te rodila u srcu je gajiš
sa ljubavlju svojom živu ljubav slaviš
i sve živo liječiš kao zraci gama.

Ne može ti ništa ni godina breme
niti među nam davno prošlo vrijeme
jer ljubavi moja ti si ljubav sama.

Višegrad, 20. novembar 2013.




DUŠA MI OSTALA ČISTA

Tiho se uvlači zima
u moje prastare kosti
da li nam nade još ima
ljubavi moja oprosti.

Oprosti što više nije
ni sjenka kod mene ista
sjećanje na te me grije
duša mi ostala čista.

Ne smeta meni što starim
što mladi smjenjuju stare
ne želim njima da kvarim
i neka za nas ne mare.

Smeta mi zašto ne mogu
pomoći njima još više
zašto se ne molim Bogu
da stanu jesenje kiše.

Moći će mladi i sami
sebi da naprave sreću,
a možda će neko da mi
upali malu  svijeću.

Višegrad, 22. novembar 2013.


DOBRO VEČE, DOBRA NOĆI

Dobro veče, dobra noći
dobro došla u moj dom
ja se nadam ti ćeš moći
dati mira srcu mom.

Nadom čudnom ono bije
da će muci doći kraj
radost novu i ne krije
da će opet biti raj.

Šta bi čovjek da mu nije
nade koja grije sne
da će opet kao prije
dugo ljubit usne te?

Da će opet hrabro moći
da ostvari davni san
biti s dragom od ponoći
dok ne svane bijeli dan.

Al' na kraju shvatim da mi
sa radija pjesma kaže
„jeleni umiru sami“
i da me nada laže.

Višegrad, 24. novembar 2013.



BOSANSKA ELEGIJA

Prazni su džepovi bosanski      
bezvoljni tupi pogledi              
na plećima teret robovski         
suza će dah da zaledi.

Pogledi u nebo uprti
jeza kostima prolazi
ovo je gore od samrti,
a spasenje ne dolazi.

Tihi šapat se vuče gradom
nema dječije radosti
ulice vonjaju smradom
žao mi puste mladosti.

Čudim se sebi i drugima
da niko ne čini ništa
zašto da nas prave ludima
i da pune sirotišta?

Pa zar niko nema savjesti
i reći već je pozni sat
moramo skupiti hrabrosti
stati zmiji nogom na vrat.

Višegrad, 25. novembar 2013.


SVAKO PARČE SVOJE SREĆE

Zauvijek će vjetar ludi
vrhovima plavih gora
pokušavat da probudi
mojim stihom mnogo zora.

Šapatom će brze laste
govoriti pjesme moje
ptiče malo da poraste
zato bajke i postoje.

Usnuli će oblak lijeno
paperjastim snijegom bijelim
pokrit' polje zaleđeno
milujem ga dahom vrelim.

Mene više biti neće
da se s djecom ja radujem
svako parče svoje sreće
svim mladima ja darujem.

Da nam mladost u radosti
raste, živi, sreću stvara
da imaju do starosti
ljubavi i puno para.

Višegrad, 25. novembar 2013.


PRVI JANUAR

Evo već su prošla mnoga desetljeća
od noći nam one prvog januara,
al ni ljepše zime ni boljeg proljeća
koje obilježi ljepotom Tamara.

Doček kao doček po receptu starom
društvo svakodnevno nema niko novi
ja sam cijelo veče visio za šankom
i gledao kako ruše mi se snovi.

Ljubav mog života na očigled svima
sad je postajala moja bivša draga
oplakivala me pjesme nježna rima,
pa sam je u sebi poslao do vraga.

Prvog januara dok šetah kraj rijeke
izbjegavajući sve što me zamara
duše mirne sasvim i bez nade neke
izroni odjednom iz magle Tamara.

Njen zbunjeni smješak vrijedan svake hvale
raskravi  srce mene sanjalice
zaljubih se naglo ja u oči plave
i na licu male lijepe smijalice.

Višegrad, 1. januar 2014.


PIŠI MI LJUBAV

Piši mi ljubav i zdravlje
piši mi sreću i nadu
piši mi srce je lavlje
piši mi u Novom Sadu.

U pismu mi reci ludo
da si mi sretna vesela
i da je veliko čudo
što si me ikada srela.

Ali mi napiši i to
i nemoj zaboraviti
da si kao mlado žito
lako se možeš slomiti.

I čuvaj se srno laka
uvijek nasmijanih ljudi
čudne tišine i mraka
stalno obazriva budi.

Jer može ti srce mlado
zbog prevelike radosti
napustiti svoje stado
i prerano ostariti.

Višegrad, 9. januar 2014.


LJUDI SU ROĐENI DA VOLE I LJUBE

Najružnije nešto što čovjeka snađe
to su mržnja, zavist, zloba, mračni rat
niko u tom sreću ne može da nađe
poludi nebo pa na brata puca brat.

Ako vojskovođe uzburkanog uma
u suludu propast vode i narod svoj
zar normalni nisu siti tih trauma
pa ne kažu složno: Mi nećemo u boj!

Normalan normalnog ne može da mrzi
ljudi su rođeni da vole i ljube
radovat se mogu i dječijoj suzi
samo nevoljeni kad razum izgube.

Najveći paradoks ovog svijeta to je
od svih životinja Bog dade čovjeku
da govorom riješi sve probleme svoje,
a ljudi ratuju bar dva put u vijeku.

Ja znam da još mnogo mudrih glava ima
i razumnih koji za potomstvo brinu
ovom pjesmom ja se i obraćam njima
ma ne dajte ljudi da nevini ginu!

Višegrad, 12. januar 2014.



VEČERNJI VALS

U mome naručju ti si
orkestar samo za nas
nikada voljela nisi
ti ovaj večernji vals.

Na tebi krinolina
plava k’o oči tvoje
a nježna je violina
nose te ruke moje.

Ma, daj zaplešimo sada
k’o nekad moje milo
bila si lijepa i mlada
divno tad nam je bilo.

Dugo se vidjeli nismo
od tebe nikad ni glas
i samo poneko pismo,
a sada valcer za nas.

Smješak je ostao isti
samo bora poneka
a sad smo na plesnoj pisti
zlatna starost nas  čeka.

Višegrad, 20. januar 2014.

SIVA ELEGIJA

Puče jutros zora kao kasno ljeto da je,
a ne sredina zime.
Podiže se magla kao zavjesa na sceni
i umuknu sve.
Predstava može da počne.

Zagrakta crni gavran u letu javljajući nam
da komedija nije.
Jednoličan zvuk motorke u daljini kao uvertira.
Nagrnuše statisti sa svih strana i svako gleda pred sebe
i nekuda žuri.
Zaustavljaju se kola na semaforima,
vozači se prave fini.

Oblak kao pokretni paravan skloni se i grad osvijetli Sunce.
Na licima statista se ništa promijenilo nije.
Poneko samo baci pogled kao ćik cigarete.

Velikom bučnom bušilicom radnik kao da je hirurg
poče da reže asvalt.
Uvijek se u godini izbora najviše radi na uređenju grada,
kako bi mi znali da i „oni“ nešto rade.

Pijanac tetura cestom pokušavajući da izbroji žute novčiće
da vidi ima li za još jednu čašicu.
Dva stara čovjeka se svađaju oko jedne cipele koju su izvadili
iz kontejnera.

Cigančići se jure sa velikim kerom koji veselo laje.
Dječiji kikot razbi učmalost grada i sve oživi
i dobi boju radosti.

Razred đaka, po dvoje za ruku idu trotoarom
i razdragano pjevaju:
„U svijetu postoji jedno carstvo...“

Višegrad, 23. januar 2014.


MIRIŠU JOJ ĆUMUR KOSE

Rasule se kose crne
po plećima drage moje
pored nje mi srce trne
i moje se ruke znoje.

Ne diram je neka spava
neću snove da joj bunim
ljepši snovi nego java
to mi moje srce runi.

A pleća joj ravna meka
Sunce dalo boju meda
pa na njima kosa čeka
osvajača da se preda.

Mirišu joj ćumur kose
na predjele zavičajne
i mirisom tim prenose
uspomene naše bajne.

Spavaj mila i odmori
svoje srce, dušu svoju
a ja odoh rujnoj zori
darivati pjesmu moju.

Višegrad, 26. januar 2014.



IZ MAGLE

Iz magle se svašta može
da pojavi i da rodi
iz magle se, ne daj Bože
može čudo da dogodi.

Bio neki Sremac Rade
naočite sijede glave
i brkova, a i brade
a oči mu nebo plave.

Zorno jutro mi u dolu
magla nosi pjesmu ranu
pjevamo je svi u molu
„Sve bih dao za Ljiljanu“.

U sred pjesme među nama
sjena pade na livadu
diva ili đavla sam
svi vidjesmo sijedu bradu.

Kroz oči se nebo vidi
on nam krenu pa zastade
reče kao da se stidi:
„Zdravo ja sam Sremac Rade!“

Višegrad, 30. januar 2014.
BAŠ TI LIJEPO OSMIJEH STOJI

Baš ti lijepo osmijeh stoji
i u oku iskra nade,
a skromnost ti lice boji
smijalica uzdah krade.

Al ne volim tvoju tugu
drhtaj usne pogled sneni
kada oblak skrije dugu
s ruba plača priđeš meni.

Okom kad ti sjena pređe
pa ti vjetra dašak ljetni
u dnu čela skupi vjeđe
osmijeh ti je blagi, sjetni.

Daj ne plači sve će proći
treba malo i da kiši
pa će duga opet doći
ciljevi su nama viši.

Nasmiješi se ljepotice
sudba tebi sreću kroji
ozariće tvoje lice
baš ti lijepo osmijeh stoji.

Višegrad, 31. januar 2014.


KADA BI TE OPET BILO

Kada bi te opet bilo
da mi se ko feniks vratiš
ja bih znao moje milo
šta da radim da ne patiš.

Išao bih na kraj svijeta
da ti srcu nađem lijeka
da ti opet miris cvijeta
javi ljubav da te čeka.

Sevdahom bih  da se griješ
uspavana ljepotice
pa dok slušaš da se smiješ
cvrkut ptice pjevačice.

Ne bih mog'o da odolim
lijepo lice da ne ljubim
da ti kažem da te volim
da te nikad ne izgubim.

S mojom borbom gotovo je
za to snage više nemam
biće bolje za oboje
na put se za tobom spremam.

Višegrad, 4. februar 2014.



DUŠA

U grudima pored srca
jedno toplo mjesto ima
kao eho gdje bat kuca
ravnomjernim udarcima.

On odzvanja u očima
sasvim tiho suzu skriva
uzdah pušta u noćima
tu je moja duša živa.

Duša kao pamuk meka
najtajnije tajne čuva
ako treba cijelog vijeka
da ih vjetar ne oduva.

A zli vjetri krivudavi
svakoj duši jedno žele
da tu đavo prste stavi
da se duše snevesele.

Dušu ja životom branim
čašću svojom i poštenjem
vaspitanjem svojim ranim
i majčinim s neba bdenjem.

Višegrad, 7. februar 2014.



HOĆU SAMO DA TE GLEDAM

Dođi, dijete, do nas malo
litar crnog nam ponesi
nije nam se dugo dalo
da se nešto lijepo desi.

U kafanu rijetko sjedam
ne da doktor, sijeda glava
al tebi ću da se predam
seljančice moja plava.

Crno vino za tvog gosta
crni mi se dani pišu
i ne pitaj kad je dosta
doktori mi krvcu sišu.

Kad te vidim kako hodaš
nasmijana, vedra, čila
ne tražim ti da se podaš
da Bog da mi srćna bila.

Hoću samo da te gledam
i u tvoje zdravlje pijem
večeras te nikom ne dam
hoću s tobom da se smijem.

Višegrad, 8. februar 2014.


GEHANLUK

Gehanluku dobri moji
niko dobar se ne nada
gehan danas dobro stoji
njegovo je vrijeme sada.

Da bi mog’o ti da vladaš
izbjegao svaku bruku
morao bi ti da dodaš
od gehana preporuku.

Obuci se kao gehan
bar to danas teško nije
kod Kineza svaki blehan
ima što je najbitnije.

Govoriti moraš glasno
i da glasom dominiraš
nije bitno je li jasno
bitno da ti profitiraš.

I da rokćeš dok se smiješ
da iz usta hrana viri
iza Glavnog da se skriješ
samo dok se raja smiri.

Višegrad, 10. februar 2014.


DOBRO VEČE TUGO MOJA

U dušu mi studen uđe
pa kroz mene provejava
nešto i od mene luđe
glad mi moju zavarava.

Gladan sam ti razonode
smijeha, pjesme ludovanja
gladan sam ti mili rode
s dragom mojom milovanja.

I dok ledne kosti stare
još sanjaju dane s mora
srce mašta zvuk gitare
„Kad će svanut' rujna zora?“

Ali niko osim tuge
večeras mi neće doći 
vidim da mi nema druge
nadati se da će proći.

Noć mi ova biće duga
takvih noći nema broja
 društvo će mi pravit' tuga
dobro veče tugo moja.

Višegrad, 14. februar 2014.



ODĆUTI MI SNOVE

Kako Neda lijepo ćuti
zamišljeno gleda
poljubac joj usna sluti
sa ukusom meda.

U oku joj sviće zora
i oblak se vidi
il' obala sinjeg mora
na njoj moćne hridi.

Ali kada  je Neda tužna
tu je slika nova
u oku  joj kiša nužna
u predgrađu snova.

Najsrećnije ona ćuti
u rano proljeće 
tada se u oku žuti
neubrano cvijeće

Pored Nede ćutim i ja
nekud misli plove
ta mi ćutnja mnogo prija.
odćuti mi snove.

Višegrad, 21. februar 2014.



SNJEŽANA

Snježana nije voljela zimu
al' duge naše šetnje to jeste
veoma često klela sudbinu
zašto se plave zvijezde ne mrijeste.

Jer zvijezda, veli, nikada dosta
arija neka u tihom fonu
pa kada lijepo gledaš sa mosta
tada sve zvijezde u rijeku tonu.

S jutrom se opet iz vode rode
ali sa druge istočne strane
nevidljive one po nebu hode
oduvijek noći smjenjuju dane.

Snježana nije voljela mene
ili ne tako kako sam htio,
ali bi rado kao iz sjene
bivala tamo gdje ja sam bio.

Prođoše otad godine ine
samo ponekad u vedroj noći
njeno mi oko sa neba sine
kada se sprema ka rijeci poći.

Višegrad, 22. februar 2014.


OGNJI MOĆNOG APOLONA

Ti si ljudska strana mene
Maglovita,  ali stvarna
vučica u liku žene
dušom mojom odabrana.

Ti sve možeš i sve smiješ
na vatru ću stavit ruku
da prestaneš da se kriješ
da uzvratiš na poruku.

I ne boj se moje milo
kada nisam ja sa tobom
nije važno šta je bilo
postao sam pjesmi robom.

Dođu k meni glasi muza
kad s Parnasa vjetar duva
pa niz obraz sklizne suza
moja duša tebe čuva.

Ognji moćnog Apolona
sad kroz mene snažno biju
na uzbunu zvone zvona
složna srca da se zbiju.

Višegrad, 25. februar 2014.


IZNAD OBLAKA

Poletiću jednom i ja
na krilima mašte moje
nosiće me poezija
do izvora duše tvoje.

Kad popijem nektar sreće
sa tvog mednog izvorišta
spriječiti me ništa neće
da se vinem od ognjišta.

Odletit ću iznad kiše
i vrhova plavih gora
ma letiću još i više
od oblaka sivog mora.

Ti oblaci kao more
kriju sve što teba skriti
ne može nam biti gore
neg' što dole može biti.

Sve do čeg mi bude stalo
ponijeću u srcu svome
žalit neću baš ni malo
nisam dao da me slome.

Višegrad, 26. februar 2014.


IZGUBLJENI U VREMENU

Plava jezera očiju tvojih           
kaplju mi kristalne suze na dlan                  
za te tirkizom nebo obojih
Luna za nas ima savršen plan.

Zavoljeh te u mladosti ranoj
kada su lipe u gradu cvale
tvojom kosom noći obasjanoj
oči mi tvoje nadu su dale.

I sve što je do tad bilo lijepo
postade ljepše, veće i jače
od tog ti trena vjerovah slijepo
ma šta da te riječi sada znače.

Voljeh te snažno, k'o i ti mene
voljeh i tog tvoga oka zjenu
što mi reče da smo kao sjene
izgubljeni stranci u vremenu.

Višegrad, 28. februar 2014.


KADA UMREM

Kada umrem,
jedna Branka će gorko plakati.
Biće joj žao što njen čika Savo odlazi u nebo.
Tiho će gitare drugara svirati među zvjezdama
i zalepršaće zastave proljeća kroz mene
noseći moj duh u plavi nebeski beskraj.

Biće malo uzdaha, poneka suza ili sjetni smješak
i ta vijest će se šapatom prenositi
kao talasi kroz one koji su me poznavali,
sve tiše, tiše i... tiše.

Ostaće moje knjige neštampane i nepročitane.
Moje riječi, misli i pjesme će dugo lebdjeti
nedirnute beskrajem interneta.
Jednim će beskrajem lebdjeti moj duh,
a drugim moje pjesme uz prijetnju da se više
nikada sresti neće.

Samo ponekad, sve rjeđe i rjeđe, misao će neka
vratiti ponekog u vrijeme kada smo se nečemu smijali
i gotovo.
Sa nestankom svjetlosti u meni nestaće i mene.

Višegrad, 2. mart 2014.


ŠIROM ZATVORENIH OČIJU

U tihoj ludoj kosmičkoj vrtnji
gdje sve se kreće bježi i stremi
jauče vjetar u zala prijetnji
putanje im se sijeku u meni.

Sve što tim putem prođe kroz mene
nečija muka, radost ili žal
učini da mi nabreknu vene
čeka se samo i posljednji val.

Ne mogu ništa takvog sam kova
još uvijek snažno volim planetu
i vođen strašću prirodnog zova
posljednji boem na ovom svijetu.

Prizivam ako prizvat se može
još malo svijesti da tu se nađe
nedati da se i dalje množe
pohlepa grozna, mržnja i svađe

Zašto ste ljudi vi tako čudni
spasite jednom radost dječiju
nemojte samo sanjajti budni,
a širom zatvorenih očiju.

Višegrad, 3. mart 2014.


STARČEVA ELEGIJA

Da li ću ti ikad više
pod prozore doći
kao one poslije kiše
divne vedre noći

Još me i sad trnci prođu
zbog laveža pasa
sjećam se da tako stojim
ne puštam ni glasa

Osluškujem samo kako
dišu grudi tvoje
i zamišljam život tako
samo za nas dvoje

Kad bih sada mog'o doći
psi lajali ne bi
nit bi bilo vedre noći
dodijah sam sebi

Niti svjetla moga grada
neću vidjet više,
pa ću sanjat' još i sada
naše modre kiše.

Višegrad, 6. mart 2014.

SVE ŠTO JE LIJEPO TO SI TI

A šta da ti, dušo, kupim na dar
sve što je lijepo to si ti,
pa ću te pjesmom darivati bar
samo da si radosna mi.

Otkada Sunce kaplje radošću
u školjkama šumi more
i blagi žal za lijepom mladošću,
a ljubavi pune zore.

Kad mislim na te  meni je lijepo
toplina ti duše mene grije
I tvoje oko plavo prelijepo
sretno plave ljubičice krije.

Ljepoto moja uvijek mi budi
zdrava, sretna i radosna
nek ti u srcu proljeće rudi
ne budi nikad žalosna.

Jer šta je život bez sreće mila
kao i nebo bez zvijezda
ne bi ni ptica radosna bila
da nema svog toplog gnijezda.

Višegrad, 7. mart 2014.


PIJESAK U PROZOR

Probudi me zvuk kao da neko
baci šaku pijeska u moj prozor
kao što mi je to radila sele nekada davno
da bi mi rekla da je do tada bila sa mnom
i da sam je upravo otpratio kući.

Stajala bi sa dragim zagrljena i smiješila se,
a imala je osmijeh kojim je,
samo kada je to htjela,
u sred oktobra budila proljeće.
Njena mati je samo meni vjerovala.

Danas, izgleda, više niko to ne radi,
ne baca pijesak u prozor
i rijetko ko ikome uopšte i vjeruje.
Najčešće danas mnogi jedni drugima
bacaju samo pijesak u oči.

Ja sam ona stara olinjala budala
koja još uvijek slijepo vjeruje svima,
koja ne drži do sebe, ali drži do drugih.
Koja zapuštenog izgleda ali čiste duše
jezdi kroz vrijeme sa osmjehom na kraju usne.

Višegrad, 12. mart 2014.


PONEKAD

Ponekad, samo ponekad
želim da sam poj slavuja,
da sam miris majskog cvijeta
da sam sjenka tvoje sjenke.

Da bar na trenutak samo
osjetim život u sebi
da kroz mene zažmirkaju
sve zvijezde plavog kosmosa.

Poželim, samo poželim
da na trenutak stane sve
i huk moćnog vodopada
i proljetni povjetarac.

Da se lagano nagledam
ljepote ovoga svijeta
da vrhovima prstiju
dodirnem nedodirnuto.

Višegrad, 13. mart 2014.



SREBRNASTO PLAVE KOSE

Kad mi se u njene duge
srebrnasto plave kose
upletu i misli tuge
poljem vjetri njih raznose.

Iz milion struna nježnih
zabruje sve ode svijeta
do vrhova svijeta snježnih
tebi klanja se poeta.

Tebi mili trešnjin cvijete
zaljubljena ruka piše
svim bojama sa palete
duša mu za tebe diše.

Pa kad pčela na cvijet sleti
ona njega ljubi tako
o, da li ćeš ikad htjeti
da poletiš sa mnom lako?

Kao nekad letićemo
nosiće nas lahor mili
puni sreće sletićemo
gdje smo jednom sretni bili.

Višegrad, 17. mart 2014.


HEJ, MJESEČE

Hej, Mjeseče, prijatelju
lučo svijetla svevideća
nad zvijezdama staratelju
pratila te uvijek sreća.

Kad već tako gordo hodiš
osvjetljavaš inim puta
da li možeš da pogodiš
kud mi želja sada luta?

Sjećaš li se stari druže
ti mladosti moje rane
nosio bih dragoj ruže
ti svijetlio put kroz grane.

E, danas mi želja ista
na um pade iznenada
svjetlost tvoja kad zablista
prođe mi kroz dušu nada.

Da ću s tvojom ja pomoći
cjelivati oči mile
makar kratko u samoći
al' su nade lažne bile.

Višegrad, 18. mart 2014.


PRED SLIKOM

Vino, ruže, violina
ne daju mi srcu mira
jako glupa je tišina
bolje kada neko svira.

Vino čula dok opija
ne pijem ga rad' inata
na srcu se tuga svija
Mjesečeva ta sonata.

A mirisne ruže ljetne
daju svemu važnu notu
uz te čase lijepe, sretne
doživjeću ja i stotu.

Da l' sonata, sonatina
ili valcer, il' balada
duši mojoj je milina
u srcu se budi nada.

I pred slikom tako stojim
žalim što me nema više
tu sam, ali ne postojim
suze zjene pomutiše.

Višegrad, 1. april 2014.

A UZ VINO PJESMU HOĆU

U očinjem vidokrugu
prostrli se vinogradi,
a grozd nosi šarnu dugu
ubraše ga momci mladi

Toči vino i ostavi
nek miševe jure mačke
ono rujno što gaziše
noge bijele djevojačke

A uz vino pjesmu hoću
što se poje ispotiha
grije mlada srca noću
pa je tema svakog stiha

Pa kada ti kap zastane
tu na kraju usne medne
sva će mora da nestane
zbog te kapi vina jedne

Pijan sam ti, ali ne znam
da l' od vina il' od usne
i sve mi je sad potaman
dok mi život šamar pljusne.

Višegrad, 7. april 2014.


ZBOG OČIJU JEDNE ŽENE

Zbog očiju jedne žene
uplašene mlade srne
i mirisa kose njene
još mi uvijek srce trne.

Neobično plave oči
umjele su da govore
da joj nebo posvjedoči
usne ljubav kad žubore.

Milovati mene njima
vrlo lijepo to je znala,
ali kad je ljuta svima
tad bi srdžbu pokazala.

Kad je sretna i kad voli
boju neba poprimiše
ko bi mog'o da odoli
da kosu joj pomiriše?

A kada joj bolna sjeta
skrši vjeđe tugom nijemom
tamno plava kaćun cvijeta
to je boja oku njenom.

Višegrad, 9. april 2014.


EMPATIJA

Vrlo često kad me mašta loži
katkad mislim da sam neko drugi
kao da sam ja u tuđoj koži
dani su mi tada vrlo dugi.

Vaše muke i mene još muče
vaše želje to su moji snovi
te se stvari nikad ne nauče
i ja želim početak nam novi.

Želio sam malo svoje mašte
i radosti al’ i malo boli
da uzmete od mene na taste,
ali niko od vas to ne voli.

Vi živite svi svoje živote
za tuđe vas još ni briga nije
kao da su godine mi stote
vaše srce u grud’ma mi bije

Odbolovah i sve vaše noći
duša mi je od kiše čistija,
a to stanje beznadežne moći
to se zove kratko empatija.

Višegrad, 13. april 2014.


SA MIRISOM TOPLE ČOKOLADE

Noć je ova kao puding lijepa
sa mirisom tople čokolade
bešumno se kao magla cijepa
sjenkom onog što se dragoj krade

Ućutiše i zrikavci sneni
još poneki svitac namiguje
meni zvone još koraci njeni
duša mi se tako zahvaljuje

Još ponekad poželim da mi smo
jedna duša u dva tijela naša
da se nikad ni rastali nismo
da životna nije ispijena čaša

A noć tiho svoju pjesmu poje
čut je može onaj koji voli
dok kroz tijelo trnci mi se roje
neće srce moći da preboli

Sam se šetam ulicama pustim
i ni za šta da mi oko zapne
želio bih jauk da izustim
da mi usna tvoje ime šapne.

Višegrad, 15. april 2014.


DONIJELA SI PROLJEĆE U SEBI

Donijela si proljeće u sebi
i mirise rascvjetalog polja
ni za svemir mijenjao te ne bi’
dušo moja od sreće si bolja.

Mekim glasom k’o pjesma slavuja
ti mi pjevaš Jesenjina rime
kroz tijelo mi prođe slatka struja
kad kroz kosu zoveš moje ime.

Svjetlo plavom bojom mjesečine
bojiš ljubav da nam duže traje
svjetlucaju kao da se čine
ljubavlju ti plave oči sjaje.

Koracima krhke baletanke
oko mene kružiš k’o da vrebaš
da ubereš kradom šljive ranke
čini mi se nikoga ne trebaš.

Mogao bih tako dovijeka
i po kiši dok vjetrovi viju
smirenoga glumiti čovjeka
dok u meni osjećanja vriju.

Višegrad, 19. april 2014.


PRESUŠILA PJESME RIJEKA

Najteže je dobri moji
kada pjesnik nema tema
kao da i ne postoji
kao da ga više nema.

Bijeli papir pred njim stoji,
pa u njega prazno gleda
ni dv'je riječi on da spoji
jednostavno mu se ne da.

Nije tako davno bilo
on bi časkom vrlo lako
opisao što se zbilo
svojim stihom samo tako.

Ali sad je stari deka
ni duša mu nije mlada
presušila pjesme rijeka
ni ljubavnih nema jada.

Uspomena ima more,
ali za to ko da mari
da li ima išta gore
kad ostane bez tih čari?

Višegrad, 20. april 2014.


MOŽDA BI I BILO BOLJE

Možda bi i bilo bolje
da sam ratar, pa da plugom
cijelog dana orem polje
i da konja zovem drugom.

Ili da sam od iskona
mornar što se s vjetrom bije
sa obale spasa zvona
kada čuje da se smije.

A možda bi dobro bilo
da ne sviće meni zora
da rudarski  kidam milo
tvrdi hljeb sa sedam kora.

Ili da sam kovač koji
i po noći i po danu
svojim znojem sreću kroji
teško radi bar za hranu.

Možda bi mi bila slađa
rakija il gorko pivo
duša bi mi bila mlađa
i ljepše bih snove sniv'o.

Višegrad, 21. april 2014.


U NJENOJ DUŠI JE NIRVANA

Muljaju nebom sivi oblaci
noseći nam kišu pred kraj dana
posljednji to su proljeća znaci,
a u njenoj duši je Nirvana.

Sad mirno gleda na sve oko sebe
i bira samo najljepše od svega
ne dopušta da joj srce zebe
ni pri samoj pomisli na njega.

Sebe je uvijek davala jače
nego što je primala za uzvrat
neće više ni zašto da plače
niti će brige staviti za vrat.

Mladost svoju trošiće na sebe
pjesma će je nositi do zvijezda
nema ničeg da joj dušu grebe
poletjeće k'o ptiče iz gnijezda.

Višegrad, 22. april 2014.


NEĆE MENE STIĆI DJEVOJAČKE SUZE

Sve moje ljubavi bile su mi lijepe,
jer ja kada volim dušom cijelom ljubim
kroz ljubav se širim k'o prostranstvom Stepe
u ljubavnoj magli ja se sav izgubim.

Nikad krio ne bih koliko ih volim
pružao sam više nego one meni
ja mogao nisam nekoj da odolim
darivah im pjesme k'o voljenoj ženi.

Bilo ih je raznih nevelikog broja
sve su one mene nečim očarale
svaka mi je draga dok je samo moja
bile su mi vijerne il' su me varale.

Svaka od njih moje, nadahnuće krije
drage mi i moćne pjesnikove muze
nijedna zbog mene zaplakala nije
neće mene stići djevojačke suze.

Višegrad, 28. april 2014.


ČUDA  PRIRODE

Na čuda nas svoja
priroda navikla
u ptičijem gnijezdu
pšenica je nikla

Skoro u sred zime
rascvjetalo cvijeće
mnogo čemu čovjek
načudit se neće

Životinje ljude
uče razne stvari
ljubi bližnjeg svoga
da se ne pokvari

I sve što su one
jedna drugoj bliže
ljudsko prijateljstvo
pada nam sve niže

Priroda nam znake
daje vrlo jasno:
U pamet se ljudi
dok ne bude kasno!

Višegrad, 1. maj 2014.

KRLETKA

Napusti mi srce ti nestvarna ženo
jer  za tebe više u njem mjesta nema
ne mogu da slijedim oko tvoje lijeno
ne treba mi više neprolaznost nijema.

Ja sam samo čovjek koji pjesme piše,
pa u meni ima vrlina i mana
inspirišu još me i proljetne kiše
odolijeva vjetru ta nam stijena znana.

Budi zadovoljna puštam te sa lanca
i krletka tvoja od sad biće prazna
od sad ćemo biti mi dva stara znanca
i tvoj tihi smiješak biće moja kazna.

Idi slobodna si širi svoja krila
široko ti polje plavetnilo neba
i sjećanje na to da si moja bila
sasvim mi je dosta više mi ne treba.

Pa kad umoriš se i mene se sjetiš
dođi srećo moja ti mi na grob sleti
i odćuti sa mnom prije no poletiš
pa će s tobom moja duša da odleti.

Višegrad, 2. maj 2014.


OPRAŠTAM TI

Opraštam ti sve besane noći
i sve tuge što su grizle dušu
i sve nade da će sve to proći
i sve knedle što daviše gušu.

Opraštam ti darove sa neba
kojim si mi zamrsila snove
oči koje maštarije bude
svaki puta sve nove i nove.

Opraštam ti moje pjesme ine
što s radošću pjevaše o nadi,
pa sa neba zvijezde da ti skine
pjesmom htjede ja tvoj pjesnik mladi

Opraštam ti i radosti tvoje
kad si drugom oko vrata svila
ti prelijepe ruke bijele svoje
uz zaborav da si moja bila.

Višegrad, 5. maj 2014.


NA TAMNOJ STRANI MJESECA

Zloba i laži se kote
gdje nada sumnju presjeca
u raljama bez ljepote
na tamnoj strani Mjeseca.

Prevare se tamo rode
i ubistva otud rade
ljudskom krvlju mjesto vode
iskvarenu maštu slade.

Mog života horor filma
scenario tamo pišu
je l' ostane jedna firma
vilenjaci i nju zbrišu.

Sve zgrabiše što još osta
te alave ale naše
i nikad im nije dosta
njima svaka zloba paše.

Ljigavi su kao tijesto
smetaju im čak i djeca
ma njima je ljudi mjesto
na tamnoj strani Mjeseca.

Višegrad, 9. maj 2014.


GRUNI GROME

Gruni grome sa nebesa
sprži mozak ovoj ali
spašavaj nas njenog bijesa
još nam samo ona fali.

Zatim kišom ti  saperi
sve tragove njene gnusne
sve joj njeno ti poderi
i nek koji šamar pljusne.

I nogom je nabij druže
da je nema, da je nije
mirisaće opet ruže
kao što su davno prije.

Oluje će opet tvoje,
pa i tople ljetne kiše
romantike sve po dvoje
biti mnogo, mnogo više

Pokušavam al  ne mogu
ja toj nadi da odolim
dotukla nas sve do nogu,
gruni grome kad te molim.

Višegrad, 10. maj 2014.


ZVIJEZDA PADALICA

Ti si moja plava zvijezda padalica
koja svake noći nebom mi preleti,
a široki osmijeh sa tvog milog lica
dok jezdiš svemirom sve živo osvijetli.

Što umornom starcu bolnu dušu hraniš
zar misliš da nade za sreću mi ima
i da nećeš time da mi srce raniš
da mi u sred ljeta u njem’ bude zima?

Bez tebe bih bio lola propalica
k’o što u mladosti jednom već sam bio
za stolom su mojim sve vesela lica
pjevao sam s njima i sa njima pio.

Osmijehom ti svojim od mene me braniš,
jer umornom glavom razne misli bruje
eh, da mi je znati šta zaista kaniš
jer kroz vene moje tvoja htjenja struje.

Ti si moja plava zvijezda padalica
što umornom starcu nadom dušu hraniš
bez tebe bih bio lola propallica
osmijehom ti svojim od mene me braniš.

Višegrad, 11. maja 2014.


ZEMLJO MOJA

Ne daj mi se, zemljo moja
meni najdraža
tvoja sela poplavljena
tuga najteža.

Ponovo je tvoja mladost
na bedeme stala
za tebe bi ako treba
i živote dala.

Složno braća nasip prave
bez prestanka rade
upinju se iz sve snage
da pobijede jade.

I ponovo niko nikog
ne pita za ime
izgradit će oni tebe
ponosit' se time.

Ne daj mi se, Bosno moja
i teže je bilo,
pa si opet vaskrsnula
svila nas u krilo.

Višegrad, 20. maj 2014.


OPET NAM MIRIŠU RUŽE

Evo opet mirišu nam ruže
letargična mladost nam se budi
jedni druge rado zovu druže
sa ponosom postaju nam ljudi.

Kad do grla naraste nam muka
nježne duše obhrvala nemoć
s pjesmom ljudi umjesto jauka
jedan drugom pritekne u pomoć.

Združili se ljudi sa ljudima
zajedno će nogom za vrat stati
ovoj, ali i drugim čudima
opet volim čovjekom se zvati.

Barjak ljudstva što Nole ga razvi
svud dobrotu razlijeva u duše,
pa čovjeka humanost već slavi
čovječnosti topli vjetar puše.

Višegrad, 22. maj 2014.


NEK TE ŠAPAT VODI

Evo tu, da ovde
pod rebrima mojim tvoje srce bije
tu u gnijezdu rode
suzi k'o da opet modra kiša lije

Zapisano sve je
rukopisom zlatnim gospodara neba
lijepo je i grije,
pa se oko toga dvoumit ne treba

Ja te čekam, dođi
šarnom tepih stazom kraljice nam duge
mimo snova prođi
paralelnim svijetom začarane pruge

Nemoj oklijevati
ni stajati nemoj pored svake zvijezde
nemoj ni pjevati
da ne budiš ale što se mrakom gnijezde

Nek te šapat vodi
ili žubor naše bezimene rijeke
što se uvijek rodi
sa nastankom želje nježne i daleke.

Višegrad, 24. maj 2014.


IDEMO DALJE

Kad se u tebi voljeno moje
probude jutra praskavo plava
i kad ti mašta na uho poje
da više nije zelena trava

Kad ti se čini da gubiš razum
i da te niko ne voli više
svašta ti počne padati na um
shvati da neko za tebe diše

Uhvati okom ptičije pero
odzviždi nešto tiho u molu
odmaštaj jedno sneno jezero
od tvojih suza u tvome bolu

Pa kresni okom kao sa bičem
nasmij se zlobi u njene ralje,
pa sa idejom kao otkrićem
kroz smješak reci: Idemo dalje.

Višegrad, 25. maj 2014.


NAŠA DJECA

Ta naša djeca to zlata vrijedi
hrle u pomoć nasipe grade
i od njih niko sebe ne štedi
umora nema jer srcem rade.

Iznose bebe voda do pasa
staricu neku i njenu mačku
tek kada ode vodena masa
na posao će staviti tačku.

Niko ne pita kome pomaže
i kojem Bogu oni se mole
grudima svojim sad drže straže
da spasu  kuće prazne i gole

Voda ko horda što pjesnik reče
beskrajna polja potopi snažno
ipak je njima jedno najpreče
čuvat živote sada je važno

A obnova će dugo da traje
i gladne godine čekaju ljude
svako ko može pomalo daje
samo k'o nekad sloge da bude.

Višegrad, 26. maj 2014.


LJUBIJSKA RUŽA

Ni jedna kao ljubijska ruža
s mirisom kiše i ljetnih zora
ni jedna takav miris ne pruža
rudarskog hljeba sa devet kora.

Latice njene rosa umiva
ona je melem ranjenoj duši
s njom na jastuku ljepše se sniva
uvijek se zadnja ona osuši.

Svako u svome sjećanju nosi
dječiji smijeh i jata tuge
svojim se gradom svako ponosi
ne bi ga dao za neke druge.

U svojoj mašti izmiksa sve to
i grad i jesen i drage ljude
k'o šlag na tortu on doda ljeto
voljenog grada svjetla ga bude

Prelijepe slike sjećanjem plove
od svake rijeke za pedalj duža
pa kad se takva doda u snove
simbol je svega ljubijska ruža.

Višegrad, 29. maj 2014.


ŽIVA BILA POPUSTI ME MALO

Samog sebe shvatiti ne mogu
sve što počnem to i ne završim
od jurnjave ja spadoh sa nogu,
pa i data obećanja kršim.

Želim jedno bude sasvim drugo,
pa pogubih do čeg mi je stalo
molim ti se moja lijepa tugo
živa bila popusti me malo.

Idi malo do druge budale
bar nam toga ne manjka na svijetu
da su sve to ove ruke znale
radile bi ne na svoju štetu.

Pravio bih od pečene gline
malu kuću na kraju sokaka,
pa bih tada od silne miline
na verandi sjedio do mraka.

I naravno kraj mene bi bila
ne krijući nikad svoju sreću
moja davna kraljica i vila
znam da sretan nikad biti neću.

Višegrad, 31. maj 2014.


MALE RADOSTI

Kad proljeće miriše na jesen,
pa se laste pogube u njemu
ja još uvijek glupavo zanesen
vidim male radosti u svemu.

Djeca nebo smijehom preplavila
otapaju sante u grudima
u svaku su dušu zavirila
pozitivom pomažu ljudima.

Svakom od nas malo toga treba,
pa da osmijeh ozari nam lica
radostan sam od srca do neba
dok posmatram lijepa jata ptica.

Dok kraj rijeke drže se za ruke
i šetaju sami su na svijetu
nema tajni ni mnogo nauke
dvoje mladih raduju se ljetu.

Ribar stari svoju muku brine
i ne gleda na ovaj srećni par
da udicu riba ne otkine,
pa da ulov dragoj odnese na dar.

Višegrad, 1. jun 2014.


SAD SAM SLUGA SLUGI

Lijepo mi je govorila mati
čuvaj mi se sine ti samoće
za kaznu će život ti je dati
dvoumi se i neće i hoće

Mirno živi i oprezan budi
ne hvali se, nek te drugi hvale
oko tebe nek su dobri ljudi
ne dopusti nikad da te žale.

Svoju muku u duši sačuvaj
nemoj njome teretiti druge
samohvalih dobro se pričuvaj
provešće te živog ispod duge.

Kada voliš voli punog srca
ljubi svoje i ne gledaj tuđe
tuđe samo na visoko puca
ne daj guji da u njedra uđe.

Al ja majku kao mnogi drugi
ne poslušah već opet po svome
namagarčen sad sam sluga slugi
gluva ponoć u srcu je mome.

Višegrad, 10. jun 2014.


NEKE DAVNE SJENE

Ne vjerujem više
ni razloga nemam
da su ljetne kiše
razlog što ja drijemam

Za to veći razlog
mora da postoji
i smiješak mi zalog
baš pristojno stoji

Jedino ponekad
kad se vrijeme mijenja
ja osjetim nesklad
muzike i stijenja

Protutnje kroz mene
horovi opijela
neke davne sjene
mojih dobrih dijela

Pa mi sve to skupa
smiješa se u duši,
a srce mi lupa
ko da svijet se ruši.

Višegrad, 12. jun 2014.


PLAVI ŠEŠIRIĆ

U stanju je ljudi
taj šeširić plavi
da zavadi brzo
dva oka u glavi

Pa kada se smiješak
ispod njega vine
tad duša iz grudi
leti u visine

I ko ne bi pio
u njegovo ime
kom je on na glavi
njemu nema zime

Ali taj šeširić
neku tajnu skriva
taji da se o njem
ponajljepše sniva

Onaj ko ga sniva
ovu pjesmu piše
zbog njega su njemu
plave čak i kiše.

Višegrad, 16. jun 2014.


NA PLANINI

Magla na planini kad u kosti uđe
pa prožima tijelo nekom slakom jezom
ne osjećaš ruke kao da su tuđe
zadivljen si nježnom bijele kore brezom.

Dok samuje negdje na vrhu brežuljka
i sretna u tebi  izaziva zavist
pa dopustiš tvojoj mašti da te ljuljka
i padaš lagano k'o otkinuti list.

I sve oko tebe djeluje nestvarno
leluja u ritmu stare bosa nove
dok borovi gordi miču se sumorno
iz  daleka tiho javljaju se sove.

Išao bi negdje ne mičeš se s mjesta
ko dijete stojiš pred izlogom kolača
kroz vene mi tutnji brazilska fijesta
a kraj mene gordo stoljeće korača.

Višegrad, 20. jun 2014.


O FLAUTI I SONATI

O, kako bih rado opet
ja slušao flautu
u majskoj noći kraj rijeke
„Mjesečevu sonatu“.

Jer nigdje takve ljepote
i nigdje takvog mira
sjedismo na našoj klupi
dok neko nježno svira.

Ja sam ti tiho na uho
u ritmu moga bila
govorio Jesenjina
bila si moja vila.

A šum bi rijeke pred zoru
bivao sve glasniji
i pogled na lijepi naš grad
sve ljepši i jasniji.

Sada životom satrven
prošlosti se ja klanjam
o flauti i sonati
mogu samo da sanjam.

Višegrad, 22. jun 2014.


MOJA CVIJETNA BAŠTA

Ne mogu da ne pjevam o tebi
ma gdje da si sada
kada bih te tražio u cvijeću
ti si mi bijela rada.

Sa nježnom besprijekornom ljepotom
tvog tananog lica
uporediti se može samo
plava ljubičica.

Po raskoši mila tvog tijela
krhka si i nijema
k'o da si ubrana iz mog vrta
žuta hrizantema.

A tvoj pogled koji strasno prati
jata lastavica
na proljetnom lahoru zadrhti
kao tratinčica.

I kad bolje razmislim o svemu
na um padne svašta
zbog toga mislim nesumljivo da si
moja cvijetna bašta.

Višegrad, 26. jun 2014.


NISAM SAZDAN OD KAMENA

Nisam sazdan od kamena
nit je moje srce stijena
ovaj život bez imena
nekog ljepšeg sad je sjena.

Radio sam s uživanjem
i pravio dobre stvari
sa groznim se sretoh stanjem
moje srce već krvari.

Nisu samo uspomene
što mi sjetnu dušu hrani
slutnjom sada vidim mene
na najtanjoj suvoj grani.

Pa se trudim da ne gledam
u kamenjar oštri dole
al ne želim da se predam
mada me već ruke bole.

Vidim kako smjerno masa
slijedi vođe ka propasti
al ne čuju moga glasa
koji htjede da ih spasi.

Višegrad, 27. jun 2014.



TAKO MORA BITI

Vele ljudi tako mora biti
svima nam je tako Bogom dano
neki gladni, ali neki siti
nekom kasno, a drugom je rano.

Prvi mlijeko kokosovo hoće
za doručak u krevetu svome
drugi želi bilo kakvo voće
da daruje sinu jedinome.

Drugaru se jedan svome žali
da ljubavi ima i previše,
a drugi se pita šta mu fali
pa za njome mora da uzdiše?

Svako želi ono čega nema
i alave velike su želje
pa za nešto bolje svak' se sprema
nek nam je sa srećom, na veselje.

Ja ne mislim da je sve baš tako
da je negdje gore upisano sve
svako može promijeniti lako
samo svoje da on oživi sne.

Višegrad, 27. jun 2014.


TUTNJE ŽELJE, TUTNJE USPOMENE

Kad kroz mene zatutnje oluje
grudi mi se hukom nadimaju
slušam ono što se i ne čuje
hvatam krike što se otimaju.

Pa poželim da Adonis ja sam
što po' vijeka provodim u hadu
kao more mrakom ja talasam
pola ljubim Afroditu mladu.

Il' da pjevam kao Ovidije
o životu svome napaćenom
il da biram samo najmilije
samo onom miljem uzvraćenom.

Tutnje želje, tutnje uspomene
prepliću se kao ljute guje
sve bi htjele da nešto promijene
i sve tako do kraja oluje.

I napokon kada sve se smiri
umoran se ja sam sebi vraćam
tad se „želim“ sa „mogu“ izmiri
neminovnost ja života shvatam.

Višegrad, 30. jun 2014.


DJEVOJAČKE SUZE

Mnoge suze isplakane
kroz vijekove prošle ine
djevojačke bistre, slane
otkinute od tišine.

I dok plače djeva bruji
k'o brezina nježna grana
to joj duša bolna huji
kao ruža neubrana.

Sve što jače ona voli
sve što više pruža ruke
to su teže njene boli
to su veće njene muke.

Al' i suza lijepih ima
isplakanih u mladosti
kad obuzme sreće plima
suze sreće i radosti.

Pa djevojko ružo cvijeća
rosa što ti kvasi lice
može biti samo sreća
samo suze smijalice.

Višegrad, 30. juni 2014.


SLIKAR, PJESNIK IŽENA

Kad slikar i pjesnik gledaju ženu
slikar vidi tijelo, a pjesnik oči
al' nijedan ne vidi dušu njenu
moralnu rampu što joj htijenja koči.

Slikar vidi nježnost svih njenih boja
vidi vatru živu što iz nje sijeva
okolo svuda zvuci pčela roja
sa neba složno hor anđela pjeva.

Pjesnik vidi suzu u njenom oku
magličasti dah joj šapuće tugu
vidi na sred srca ranu duboku
njen dragi voli sada neku drugu.

I oba žele uhvatiti nešto
čarobnu moć što ima samo žena
al uzalud oni trude se vješto
osta njena tajna neuhvaćena.

Višegrad, 1. jul 2014.


ZAGRLI CIJELI SVIJET

Kada dan ti srećo
neumoran prođe
i prelijepo veče
tada na red dođe

Od dragosti silne
ti ostani nijema
pa zagrli život
rukama objema

Reci: „Nikad više
neću biti tužna,
odbaciću brzo
osjećanja ružna.“

Pa od sada mladost
dušo svoju živi
ti plućima punim
neka svijet se divi.

Reci: „Svijete dragi
odolit' ne mogu
iz ljubavi silne
klanjam se do nogu!“

Višegrad, 1. juli 2014.


STARI ZIDNI SAT

Stari sat na zidu
godina mu stota,
a svaka sekunda
jedna kap života

Pamti bolje dane
sto pogleda čežnje,
a i one druge
od bolesti nježne

Ispraćao mnoge
godine nam stare
tada okupljao
najbolje drugare

Sad iako tačan
rijetko ko ga gleda
možda samo onaj
ko prekoput' sjeda

Ali on ne haje
ko u sobi sjedi
on zna vrlo dobro
koliko nam vrijedi.

Višegrad, 2. juli 2014.

CRNOKOSA VILA

Kuda? Kako? Zašto? Dileme je prže
neshvaćena mora iz grada da ide
uspomene drage k'o užad je drže
prijatelji bivši sada je se stide.

Crnokosa vila tako su je zvali
učila je vrijedno vladala se smjerno
u srcu je poklon sačuvala mali
za onog kog tajno voli neizmjerno

Pupoljak je bila ne baš divlje ruže
i braću k'o bodlje da je pričuvaju
ostajala nije ni minute duže
kako njeni kažu i dozvoljavaju.

Ali loše priče kao morski vali
pronesoše o njoj laži jako ružne
pa je više nigdje nisu pozivali
od tad su joj oči neprstano tužne.

Da se s njima bori ovo krhko lane
nema dosta snage, a ni volje više
zacijelit će sama na srcu si rane
pa će ići tamo gdje je nose kiše.

Višegrad, 2. juli 2014.


DA SAM POVJETARAC

Pod moranje nikad ja nisam živio
pa neću ni sada kako bude biće
i za sve sam samo ja sebe krivio
ja smrtnik sam samo jadno ljudsko biće

Ali da sam vjetar barem povjetarac
da lagano njenu ja zamrsim kosu
ludovao tad bih k'o da sam školarac
sa cvjetova ja bih podizao rosu.

Sa tom bih joj rosom umivao lice
vrtio se malo oko njenih nogu
letao bih svuda brzo poput ptice
radio bih sve što ja hoću i mogu.

Ili da sam magla neprovidna bijela
skrio bih je u se, i u njedra svoja
digo bih je lako do vrhova jela
i tu bi zauvijek bila samo moja.

Ali nisam magla niti povjetarac
ne mogu i neću nizašta da molim
od života ja sam sad umorni starac
neke druge stvari ja sada već volim.

Višegrad, 3. juli 2014.

NE UMIJEM

Ne umijem ja ni da se stalno smijem
i da mutnu vodu ponovo razbistrim
ali zato dobro eto ja umijem
ponosno da šetam sa obrazom čistim.

Ne umijem ni da ja prizivam kiše
niti snažne vjetre i moćne monsune
ali voljom mogu ja i mnogo više
mogu svu noć slušat' poj sa stare strune.

Ne umijem k'o nekad da pješačim dugo
da se s društvom penjem dokle oko seže
ali zato mogu nešto sasvim drugo
mogu da izdržim dok me srce steže.

Ne umijem više ni s riječima vješto
misao mi zbriše u po' rečenice
zato rijetko zborim tek malo po nešto
radije pojedem malo pečenice.

Ne umijem mnogo još i raznih stvari
koje sam nekada ja možda i znao
ali da mi nebo mladost sad podari
ne bih kao sada Bogu dane krao.

Višegrad, 4. jul 2014

KAD UTIHNU NOĆI

Kad utihnu noći i kad Mjesec zađe
pa po modrom nebu ko sitni kristali
razmile se zvijezde ima li šta slađe
od spoznaje same koliko smo mali.

Pa smirene duše misliti o tebi
moja rujna zoro i moje nadanje
ni zašta na svijetu mijenjao se ne bi'
makar u mislima slatko milovanje.

Toga biješe puno dok smo mladi bili
sve slobodno vrijeme provodismo skupa
od pogleda raznih lako smo se skrili
pa slušasmo tvoje srce kako lupa.

Vjerujem i danas da to mladi rade
kao što su ina stoljeća ranije
u ljubavi vreloj mladošću se slade
da lijepa sjećanja imaju kasnije.

Višegrad, 5. juli 2014.


PORUKA DRUGARU

Ništa ljepše u životu nema
neg' od jutra kad mi dobro krene
kad me jutro za taj dan priprema
jer ja sam vam već dugo bez žene.

Nemam koga da mi zvoca rano
da mi nebo mrači i oblači
iz fildžana sve je pročitano
uskraćeni nisu mi kolači.

Javi mi se drugar iz Trebinja
da pohvali moje pisanije
na koži mi u sred ljeta inje
takve su mi vijesti najmilije.

I još kaže da se brinu za me
kako živim i kako mi zdravlje
još ne trebam za plakanje rame
i još imam apetite mravlje.

Nego Boki, stara kućo moja
kreni amo, gitaru ponesi
popiće se i votkica koja
sve probleme ti mi s duše stresi.

Višegrad, 6. juli 2014.

I PAD JE LET

Davno ja sam čuo al' je tek sad shvatam
misao mudru da je i padanje let
ali u tom padu ja lijepe snove hvatam
ništa novo nije pa pada cijeli svijet.

Snovi su mi kao mali padobrani
usporavaju mi strašno propadanje
nema ničeg da me od toga odbrani
ne ostaje ništa više ni nadanje.

A kad jednom kreneš put ovog bezdana
znaš povratka nema pa se lakše svikneš
zlobno ti se smješka sudbina odana
kad bi smio ti bi sad glasno da krikneš.

Da se brinem neću ni koristi nema
čak i to bi bilo sad na moju štetu
neka bude ono što se meni sprema
ostaje mi samo uživat' u letu.

Višegrad, 7. juli 2014.


MALI KUTAK SREĆE

Utrnule oči gledajuć' u prazno
zaglušile uši od tišine nijeme
sve je isto svuda ništa nema razno
svud pogledi tupi što nikud ne streme.

Paukove mreže k'o zavjese vise
u potkrovlju našem ništa ne miriše
napuštenom groznom k'o stare kulise
dugo nisu pale one rodne kiše.

Nađoh neku gajbu pa se spustih na nju
da odmorim malo umorna koljena
tu provodih sate i noću i danju
naš stari Mjesec, ja i moja voljena

Za nas je to bio mali kutak sreće
u plavo si dušo obojila sobu
mislili smo sreća nikad prestat neće
nadali se nismo ovom strašnom dobu.

Relativno dobro još uvijek sam mila
a život mi mirno kao rijeka teče
od mene ti nikad ništa nisi krila
ej, radosti zbogom, tugo dobro veče.

Višegrad, 7. juli 2014.


ZA MOJU DUŠU LIJEK

Kao mačka si se uvukla u mene
došla si mi kasno s flašom crnog vina
svud po sobi naše igrale su sjene
dok slušasmo Kemu kraj toplog kamina.

Bila si posebna (takve su me htjele)
ništa slično s drugim ti imala nisi
željela si mlada imat' kose bijele
i sljedeće jutro ofarbala ti si.

Stala bi na klupu i podigla ruke
i u svome htijenju propela se jako
Mjesec da dohvatiš poput neke lujke
nisam te mogao smiriti nikako.

Na red bi ti došla i sezona ljutnje
glavu bi naslonila ti na moja leđa
u parku zima a mi u sred šutnje
htio sam ti reći da me sve to vrijeđa.

Ipak nisam, mila, rekao ni riječi
u strahu da te ne izgubim zauvijek
rijeka će i dalje svojim tokom teći
jer tvoja je sreća za moju dušu lijek.

Višegrad, 8. juli 2014.


VIŠE NIJE VAŽNO

Ja već dugo mila ne pitam za tebe
više nije važno sa kim sada živiš
i uvijek si samo mislila na sebe
žudila za slavom, filmove da snimiš.

Odlazila brzo vraćala se brže
na momente nisi znala ni šta želiš
od svih mrskih stvari bilo ti je mrže
u veselom društvu da se ti veseliš.

Vratiš mi se kao umiljato mače
što najčešće ćuti ponaša se smjerno
za svaku sitnicu počinje da plače
a onda me grli, voli neizmjerno.

Ipak jedne noći sa nekim bubnjarem
otišla si nijemo bez ijedne riječi
očekivao sam neko pismo barem
da on će ti možda tugu da izliječi.

Kako si i gdje si više nije važno
a ni ti za mene više i ne mariš
znatiželja katkad protrese me snažno
kako li podnosiš to što brzo stariš?

Višegrad, 9. juli 2014.


ROMALI ROMALE

U krvi im kažu Romi
nepregledni puti
i predjeli magloviti
koje krv im sluti.

Težak život oni vode
ne drži ih mjesto
a Ciganka svaka kažu
ima čulo šesto.

Pa kad gata sve pogađa
za novčića malo
da proreknu sebi sreću
nije im se dalo.

Nego mlada sad čergari
k'o Romi ostali
Božijom su voljom oni
zato i postali.

U uhu im stalno gudi
prastaro ćemale
a veselo srce pjeva
„Romali Romale!“


Višegrad, 10. juli 2014.

UZDAH

Kao da mi neko od ranoga jutra
sputavajuć disanje sjedi na grudima
ni sam ne znam sada šta će biti sutra
da li ću se vidjet sa dragim ljudima.

Razuma nam vrijeme lagano odlazi
vukući za sobom i sve što je lijepo
tuga u grudima još mi ne prolazi
i nestaje ono što ja voljeh slijepo.

Eh, kada bi sve to stalo bar na kratko
dalo čovječanstvu pauzu za predah
kada ne bi zvijeri kezile se slatko
pa da krene topli iz svih grudi uzdah.

U se sakupivši svu ljepotu mira
nevine latice i ljudsku dobrotu
nebeski orkestar da krešendo svira
taj uzdah bi sprao svu ljudsku sramotu.

Samo malo treba da lijepo nam bude
da nam svaki čovjek radosno se smije
al na loše stvari podsjećaju ljude
oni što za ljudstvo ni briga ih nije.

Višegrad, 11. juli 2014.


VOLJETI

Voljeti je najljepši
osjećaj na svijetu
a lijepo je takođe
živjet u duetu.

Tvoja draga stalno tebi
pod rebrima kuca
od kad voliš ona je
dio tvoga srca.

Zbog ljubavi možeš sve
more da preplivaš
al najradiji ti bi
sa njom da uživaš.

Ljubav ti snagu daje
vjetar je u jedra
draganu život ti je
stavio u njedra.

Ljubavlju ona tebe
stalno motiviše
da je ljubiš i voliš
sve više i više.

Višegrad, 12. juli 2014.


FONTANA ŽELJA

U svakom gradu bar po jedna  
fontana želja ima                     
da razne želje tako kažu
ispunjava ljudima.

Kad neko u nju baci novčić
naravno ako ima
a prije toga pomisli želju
toplo mu u grudima.

Ta fontana čovjeku time
daje potrebnu nadu
da sve će opet biti dobro
živjeće u svom radu

Mladima druge ta fontana
ispunjava želje
stari ljudi jedino žele
zdravlje i veselje.

I još jedan zadatak ima
da raduje momčiće
što hrabro u nju uđu bosi
pa skupljaju novčiće.

Višegrad, 13. juli 2014.


MJERE

Šta bi bilo kada ne bi bilo mjera
kada ne bi znali da l' je nešto glasno,
gorko, lako, kratko ili kojeg smjera
tada nikom ništa ne bi bilo jasno.

Da l' bi onda život drugačiji bio
da l' bi igdje išta još imalo cijenu
da l' bi čovjek znao i kako bi smio
ocijeniti rijeku i dubinu njenu?

I kako bi čovjek smio da se vine
niz skijašku stazu kao sivi soko
ako nije svjestan opasne istine
da l' za njega ipak to je previsoko?

Kad se nešto slavi i popije koja
čaša ljutog pića pretjerane doze
da l' su svjesni kada voze kola svoja
kako opasno je kad prebrzo voze

Kako bi ti znala dušo moja draga
koliko je srce moje tebi vjerno
ma nek sada idu i mjere do vraga
još uvijek te mila volim neizmjerno!

Višegrad, 14. juli 2014.


HLJEB OD JUČE

Drhti stara ruka
na kvrgavom štapu
drugu daje cuki
da mu pruži šapu

Obojici sreća
iz očiju sija
ista im se tuga
oko srca svija

Svaki svoje doba
već kraju privodi
sa životom svojim
on račune svodi

Jeftini će čiča
kupit hljeb od juče
njemu treba pola
a pola će kuče.

Tako svakog dana
dok dana nestane
dok im dobro srce
kucati prestane.

Višegrad, 15. juli 2014.


IZVINI

Izvini moj stari druže     
nisam ti poznao glas       
ne cvatu nam više ruže
i nema nade za nas.

Iz daleka si me zvao
iz dobra bolje reći
pa nisam baš odmah znao
da govoriš o sreći.

To je ovde riječ strana
i u pluskvamperfektu
samo za maštu je hrana
u tužnom smo reketu.

U životu, strijepnji, smrti
nema snage da prosi
čovjek se brigom uprti
u svom srcu je nosi.

Al ipak druže moj stari
za nas se ti ne brini
podnošljivo je u stvari
što sam tužan izvini.

Višegrad, 16. juli 2014.


DA LI NAŠOJ TUZI IMA LIJEKA

Sunce zađe, a noći još nema  
proviruje i zvijezda Danica
stari mačak već u krilu drijema
blejanjem se javlja i ovčica.

U Drini se stijena oslikava
iz daljine pjesma žetelaca
idiličnu sliku dočarava
zmijin jezik više ne palaca.

Bože dragi što bi dobro bilo
da ovako ostane dovijeka
svako zlo se sad u rupu skrilo
da li našoj tuzi ima lijeka?

Mora biti ne može ovako
u zaborav da potonu dani
sreću vratit neće biti lako
bijela zoro napokon nam svani.

Radošću nam sa izvora sreće
umij lica pa da zablistaju
da nam tuge više biti neće
reci glasno da i zvijezde znaju.

Višegrad, 17. juli 2014.


DOLAZEĆOJ GENERACIJI

Pritisak mi krvni skače povisoko
k'o momci u kolu kad igraju „Šotu“
sjećanja mi more mojih poduboko
baš volim što neću doživjeti stotu.

Treba da se brzo sad sklonimo s puta
mi stari što svoje proživjesmo dane
životnoga puta sad je druga ruta
mirno ćemo život promatrat sa strane.

A vi mladi koji žurno dolazite
vodite računa jer život je kratak
i naše vi greške sada ne pravite
učinite da vam stalno bude sladak.

Volite se ljudi i složno živite
ne dajte da išta sreću vam pomuti
ako ste u svađi vi se pomirite
pred vama su dugi života vam puti.

Nek vam naši snovi budu putokazi
ali naše greške opomene škola
i vaš će vam život ljepše da prolazi
sve je slađe kada dijeli se po pola.

Višegrad, 18. juli 2014.


POSLJEDNJA PJESMA

Ja ispjevah ono što pjevat' imadoh
i opjevah neke moje uspomene
al u pisanju ja sebe ne pronađoh
pa se moram kanit i tražit promjene.

Promijeniću sebe ja pod stare dane
preostalo vrijeme posvetiti sebi
neću ni da mislim sad na stare rane
ionako ništa promijenio ne bi'.

U prelijepom društvu unučadi moje
dobro će mi biti ni sumnjati neću
promatrat ću rado kako raste koje
nastojat ću uvijek darivat im sreću.

Uporedo sa tim pratiću pažljivo
igraju li gdje se još predstave moje
znam da mi predstoji i doba varljivo
stara nadanja mi više ne postoje.

Predugo sam bio duha nemirnoga
u snove mi dođu te predivne sjene
bio sam vam odan za života svoga
možda ipak nekad sjetite se mene.

Višegrad,  19. jula 2014.




                        Recenzija za zbirku  „Kad gledam tvoje oči“


 „Majka svih dobara, koja svaku vrlinu čini savršenom, je ljubav.“
                                                                     Sveti Jovan Zlatousti



Poštovani čitaoče,

       Pred Tobom se, upravo, nalazi zbirka sa stotinu pjesama  kao buket od stotinu ruža, stotinu proživljenih sjećanja, a kao lajtmotiv svih pjesama javlja se najjače osjećanje–ljubav.
 Ovdje ćeš sigurno pronaći nešto što će te dodirnuti, nešto za šta nećeš, sa sigurnošću, moći kazati da nije tvoje, da nije dio tvojih osjećanja i tvog iskustva.Upravo tu leži sva ljepota i snaga poezije pisane rukom pjesnika sa bogatim životnim iskustvom, kakav je, zapravo čika Savo Škobić.
Svojim melodičnim stihovima, čika Savo će te povesti na putovanje kroz vrijeme do nekog prošlog kada je sve bilo iskrenije, do vremena kada se vjerovalo čovjeku i vjerovalo u ljubav, a zatim vratiti u sadašnjost podsjećajući da ništa što je odista vrijedilo nije prošlo i da ne može proći, da je i dalje prisutno i živi u svakom od nas. Iz te činjenice pjesnik crpi energiju, zna da njegov posao nije uzaludan i istrajava u namjeri da nam pokloni dio sebe kako bi probudio osjećaj za prave vrijednosti u nama.
„Ja sam ona stara olinjala budala
               Koja još uvijek slijepo vjeruje svima
               Koja ne drži do sebe, ali drži do drugih
               Koja zapuštenog izgleda, ali čiste duše
              Jezdi kroz vrijeme sa osmijehom na kraju usne.“

Ovaj pjesnik kroz život jezdi  polako pazeći da svojim postojanjem drugima ne naudi, a pri tom najtananijim predivom svoga bića ispreda životnu priču prožetu ličnim stradanjima i odricanjima kako bi usrećio druge ne tražeći krivca za svoj udes.
     Čika Savo je, jednostavno, na svjetlo dana i nama na uvid, iznio svoju veliku dušu, dušu u kojoj je pod patinom vremena, i pored svih nedaća i, kako on kaže “dnevnih problema“, sačuvao ono najbolje i najiskrenije-osjećanje ljubavi.
Svjestan da problemi koje naziva „dnevnim“ zaslužuju da se njima bavimo samo onoliko koliko je neophodno on kaže:
„Danas slušam Fosile i čitam Kapora
Podijeliću rado sa pticama sreću
Sve što radim biće bez mnogo napora
Na dnevne probleme ni da mislim neću.“
Bez  obzira da li piše o jučerašnjem događaju, ili o onom iz najranijih sjećanja, ljubav kojom su prožeti njegovi stihovi je jednako živa i opipljiva, izaziva veselo poskakivanje srca ili ispuni oči suzama, pokreće... čika Savo je otkrio sva osjećanja kojima je život označen.
Iz tog tako jakog osjećanja proizilazi i pjesnikovo mirenje sa životom, njegovom prolaznošću i, ne baš tako prijatnom,  svakodnevicom, kao i saznanje da ako čovjek kao pojedinac ne može promijeniti svijet, on se može „naoružati“  ljubavlju i dijeliti je okolini oplemenjujući je.
„Ne pitaj otkuda više snagu crpim
I zašto mi smiješak ne silazi s lica
Naviko sam dušo ovo da istrpim
Život prepisujem od bezbrižnih ptica.“

Pjesnička slika ovog pjesnika je realistična fotografija na kojoj vidimo portrete i karaktere ljudi, događaje, društvene odnose , a svaka pjesma je jedna realistična drama u malom koja ima i uvod, i zaplet, i kulminaciju, i peripetiju sa raspletom. U pjesmama ispjevanim tananim, iskrenim  i emocijama obojenim stihom na scenu stupaju likovi sa svojim osjećanjima, željama, čežnjama, snovima, a pjesnik je vješto dočarao i vrijeme u koje je smjestio svoje lirske junake.
Kao što slavuj svojom pjesmom daje čarobnu notu majskim večerima i svitanjima, bez želje da bude najbolji pjevač među pticama, tako i čika Savo svojom poezijom budi najtananija osjećanja u čovjeku sa jednom željom-da ga ljudi shvate, a pjesma i jednog i drugog nije ništa drugo do oda ljubavi.
Ne pitaj me zašto ja i dalje pišem
Kada napisano sve je još odavno
Vjeruj samo tako umijem da dišem
Da me ljudi shvate to je meni glavno.“
Čitaoče, sada zaviri u svoju dušu i vidjećeš da sve što ti je zapravo, važno, i što te pokreće, jesu tvoje zalihe ljubavi. Neko je jednom rekao :“Ljubav je jedina stvar koja se množi dijeljenjem“ i tek sada ćeš moći shvatiti koliko ljubavi posjeduje čovjek koji je cijeli svoj život nesebično dijeli.
Ove pjesme, ode ljubavi toplo preporučujem svim lirskim dušama,

                                               Dijana Inđić-Milošević, prof.



Sadržaj:

    5. DANAS SLUŠAM „FOSILE“
    6.KAD KAŽEM ŽENA
    7. I MENI ĆE NEKO ČITULJU DA PIŠE
    8. KADA VEČE PADA
    9. POLJANA
  10. NEK NE BUDE SAMA
  11. KAD SE VOLI ŠTA SE RADI
  12. DA MI SE BAR NEŠTO I LIJEPO DOGODI
  13. KAD GLEDAM TVOJE OČI
  14. STARO PISMO
  15.NE PITAJ
  16. SLAPOVI
  17. DOBRO MORE, KAPETANE!
  18. TI SI LJUBAV SAMA
  19. DUŠA MI OSTALA ČISTA
  20. DOBRO VEČE, DOBRA NOĆI
  21. BOSANSKA ELEGIJA
  22. SVAKO PARČE SVOJE SREĆE
  23.  PRVI JANUAR
  24.  PIŠI MI LJUBAV
  25. LJUDI SU ROĐENI DA VOLE I LJUBE
  26. VEČERNJI VALS
  27. SIVA ELEGIJA
  28. MIRIŠU JOJ ČUMUR KOSE
  29. IZ MAGLE
  30. BAŠ TI LIJEPO OSMJEH STOJI
  31. KADA BI TE OPET BILO
  32. DUŠA
  33. HOĆU SAMO DA TE GLEDAM
  34. GEHANLUK
  35. DOBRO VEČE TUGO MOJA
  36. ODĆUTI MI SNOVE
  37. SNJEŽANA
  38. OGNJI MOĆNOG APOLONA
  39. IZNAD OBLAKA
  40. IZGUBLJENI U VREMENU
  41. KADA UMREM
  42. ŠIROM ZATVORENIH OČIJU
  43. STARČEVA ELEGIJA
  44. SVE ŠTO JE LIJEPO TO SI TI
  45. PIJESAK U PROZOR
  46. PONEKAD
  47. SREBRNASTO PLAVE KOSE
  48. HEJ, MJESEČE
  49. PRED SLIKOM
  50.  A UZ VINO PJESMU HOĆU
  51. ZBOG OČIJU JEDNE ŽENE
  52. EMPATIJA
  53. SA MIRISOM TOPLE ČOKOLADE
  54. DONIJELA SI PROLJEĆE U SEBI
  55. PRESUŠILA PJESME RIJEKA
  56. MOŽDA BI I BILO BOLJE
  57. U NJENOJ DUŠI JE NIRVANA
  58. NEĆE MENE STIĆI DJEVOJAČKE SUZE
  59. ČUDA  PRIRODE
  60. KRLETKA
  61. OPRAŠTAM TI
  62. NA TAMNOJ STRANI MJESECA
  63. GRUNI GROME
  64. ZVIJEZDA PADALICA
  65. ZEMLJO MOJA
  66. OPET NAM MIRIŠU RUŽE
  67. NEK TE ŠAPAT VODI
  68. IDEMO DALJE
  69. NAŠA DJECA
  70. LJUBIJSKA RUŽA
  71. ŽIVA BILA POPUSTI ME MALO
  72. MALE RADOSTI
  73. SAD SAM SLUGA SLUGI
  74. NEKE DAVNE SJENE
  75. PLAVI ŠEŠIRIĆ
  76. NA PLANINI
  77. O FLAUTI I SONATI
  78. MOJA CVIJETNA BAŠTA.
  79. NISAM SAZDAN OD KAMENA
  80. TAKO MORA BITI
  81. TUTNJE ŽELJE, TUTNJE USPOMENE
  82. DJEVOJAČKE SUZE
  83. SLIKAR, PJESNIK IŽENA
  84. ZAGRLI CIJELI SVIJET
  85. STARI ZIDNI SAT
  86. CRNOKOSA VILA
  87. DA SAM POVJETARAC
  88. NE UMIJEM
  89. KAD UTIHNU NOĆI
  90. PORUKA DRUGARU
  91.I PAD JE LET
  92. MALI KUTAK SREĆE
  93. ZA MOJU DUŠU LIJEK
  94. VIŠE NIJE VAŽNO
  95.ROMALI ROMALE
  96. UZDAH
  97.VOLJETI
  98.FONTANA ŽELJA
  99. MJERE
100.HLJEB OD JUČE
101. IZVINI
102.DA LI NAŠOJ TUZI IMA LIJEKA
103. DOLAZEĆOJ GENERACIJI
104. POSLJEDNJA PJESMA
105. RECENZIJA


Za nesebičnu pomoć i podršku pri objavljivanju ove knjige, autor se srdačno zahvaljuje:
– ZP “Hidroelektrane na Drini” a.d. Višegrad ,
– Načelnik  Opštine Višegrad,
– SŠ “Ivo Andrić” , Višegrad
– Diskoteka “Bambola” Višegrad,
i inim bliskim prijateljima.